Pozitivni i negativi stereotipi

U bosanskohercegovačku historiju pretvorbe državne imovine u privatnu Kakanj i njegova Tvornica cementa ušli su na velika vrata. Naime, u pilot-projektu velike privatizacije većinski dio Tvornice cementa "Kakanj" je na međunarodnom tenderu kupila njemačka kompanija "Heidelberger zement", plativši za 51 posto njezine imovine 55 miliona maraka i obavezujući se da će u idućih deset godina uložiti još gotovo dvostruko više.

Nije ovo, međutim, prvi put da Kakanj u povijesti transformacija osigura sebi počasno mjesto. Desilo se to još jednom, pa me ulazak Nijemaca u cementaru podsjetio na 1951. godinu kada je u ovdašnjem Rudniku mrkog uglja "Kakanj" - u vrijeme uvođenja samoupravljanja u preduzeća - formiran prvi radnički savjet, na što su rudari, pa i cio grad, bili ponosni gotovo pola stoljeća.

Možda je neprimjereno uspoređivati ova dva potpuno suprotna procesa, ali u oba slučaja riječ je o pilot-projektima i novim kretanjima u privredi i državi, mada u različitim vremenima i drugačijim društvenim sistemima.

Nema analiza koliko su grad i rudnik od nošenja oreola prvoga radničkog savjeta imali koristi, ali se nakon prodaje većinskog dijela Tvornice cementa već sada znaju finansijski efekti: korist će imati kantonalna pa i federalna vlada, zatim GIK "Hidrogradnja" Sarajevo, koja je tu tvornicu i sagradila 1978. godine, nešto i kakanjska općina, a novim investicijskim zahvatima i radnici cementare, pa i stanovništvo, jer će se ulaganjima u modernizaciju poboljašti ekološko stanje.

Šta će se u procesu privatizacije desiti u rudniku, za sada je teško reći. No, privatizacija ostalih preduzeća u Kaknju teče uobičajnim tokom, pa je - osim Tvornice cementa - kupoprodaja obavljenja i u "Tonu", koji je kupio njegov direktor sa grupom radnika , "Transportu" i još nekim manjim firmama.

U Kaknju se osjećaju ekonomska i socijalna kriza, ali ne u onoj mjeri kao u većini bosanskohercegovačkih gradova. Tradicionalno jaka industrija uspješno odolijeva poslijeratnim tegobama, a zadovoljavajuća usposlenost kapaciteta - mada nije maksimalna - omogućava redovne plaće radnicima u termoelektrani, rudniku, cementari, "Ribnici", GMK-u i dr. Generalni direktor Rudnika mrkog uglja Haris Neimarlija kaže da ovo preduzeće svakog mjeseca isplatom zarada (za 2.250 radnika, sa prosječnom plaćom oko 450 maraka) u grad ubrizga 1,2 miliona maraka, pa sve živne nekoliko dana.

Iako poslijeratno oživljavanje proizvodnje teče usporeno, stope razvoja u proizvodnji uglja, cementa, električne energije i drvnoj industriji pokazuju pozitivna kretanja. Ubrzanu dinamiku pospješuju i privatni poduzetnici. Dok Esad Begić sa firmom "Eurobest" uvećava zaposlenost disperzijom prodavnica, Iso Zaimović sa "Trgošpedom" se uvrstio u vodeće distributere nafte i naftnih derivata, a Safet Goralija sa "Primusom" gradi veliku robnu kuću. Avdo Delibašić u "Poliuretanu" proširuje proizvodne programe upotrebljavajući u razne svrhe spužvu kao sirovinu, a Šefik Vilić se sa svojim preduzećem "Meteorteks" svrstao u vodeće proizvođače tekstila u zemlji, stigavši i na tržišta Slovenije i Hrvatske.

Sve je to nakon rata pokrenulo točak zamajac zvani privatno poduzetništvo i svrstalo Kakanj, sa tradicionalnom industrijom, u vodeće privredne centre u Bosni i Hercegovini.
Kakanj, tipično industrijsko naselje, stiješnjeno brdima sa obje stane rijeke Zgošće, po svom nastanku je mlad grad. Započela ga je graditi austrougarska vlast početkom 20. stoljeća kada obavlja pripreme za otvaranje rudnika uglja, da bi 1902. godine ugljenokop i zvanično otpočeo raditi. Stotinjak godina Kakanj se razvija bez neke jasne urbanističke vizije, prvo oko tadašnjih jama (Gornja, Srednja i Donja Kolonija), a kasnije se proširivao uz ušće Zgošće u Bosnu. Otuda se po stilu gradnje i starosti danas razlikuju tri tipa zgrada koje su često poredane jedna uz drugu bez neke simetrije i lijepoga izgleda.

"Stranci" za Kakanj kažu obično da je to grad sa jednom ulicom, što nikada nije odgovaralo istini. No, željeznička pruga u gradu, koja se sve do 1998. godine protezala kao njegova kičma, prividno je davala takav dojam. I kad je željeznička pruga ukinuta u gradu i kad je bila prilika da se izgradnjom paralelno još jedne ulice i grad rastereti saobraćaja te otkloni usko grlo, bivša trasa pruge pretvorena je u parking, a glavna ulica ostala i dalje tijesna za promet.

Za razliku od samoga grada, obližnja naselja su veoma stara. Ona su bila - a neka su to i danas - značajna historijska mjesta i svjedoci hiljadugodišnjeg postojanja države Bosne. U tome smislu preferira Kraljeva Sutjeska, sa Franjevačkim samostanom u kome leži neprocjenljivo historijsko blago, dok je u njezinoj blizini Bobovac, sjedište srednjovjekovnih bosanskih kraljeva. U Kraljevoj Sutjesci je i jedna od najstarijih džamija u Bosni, koju je 1463. godine sagradio turski osvajač sultan Mehmed II el-Fatih prilikom pohoda na Bosnu i osvajanju Bobovca.

O bogatstvu srednjovjekovnih spomenika kakanjske općine svjedoči i jedan od najljepših stećaka sa mozaikom konjanika u lovu, koji je nađen u Zgošći. Sada se nalazi u Botaničkoj bašti sarajevskoga Zemaljskog muzeja.

Cio kraj je doživio svoj procvat upravo u srednjovjekovnoj Bosni, pa i ranije, što potvrđuju i iskopine nađene, pored ostalih, i u naselju Obre.

Uz spomenuta dva vjerska objekta u Kraljevoj Sutjesci, putniku namjerniku ostaje mogućnost razgledanja i muzejske postavke kakanjskog rudnika, u kojoj je sada smještena i muzejska soba 309. brigade, čiji su borci branili opstanak BiH.

Mada Kakanj nema neku dužu kulturnu tradiciju i bogatstvo, ipak su vrijedni spomena neki spomenici: u gradskom parku su dva - partizanima iz Drugoga svjetskog rata i braniteljima Bosne iz ovoga posljednjeg. Malo dalje od njih je i treći, podignut u znak sjećanja na rudarsku katastrofu u jami "Orasi", te onaj ispred Direkcije Rudnika, podignut u znak sjećanja na rudare koji su poginuli braneći našu domovinu u periodu od 1992. do 1995. godine.

Vrijedni direktor Javne ustanove za kulturu i sport Izet Fejzović nastoji kulturni život u gradu obogatiti raznovrsnim sadržajima te, pored redovnih kinopredstava i organizovanjem povremenih izložbi knjiga, dovodi sarajevsko, zeničko i tuzlansko pozorište da svojim predstavama razonode i obraduju Kakanjce.

Uz povremena kulturna događanja, ljubitelji sporta gotovo svakodnevno mogu uživati u sportskim nadmetanjima. Pored Nogometnog kluba "Rudar", sa najdužom sportskom tradicijom i takmičenjem u najvišem državnom rangu, odbojkaši i odbojkašice sa svojim šampionskim iskustvom (i na međunarodnom planu) pružaju izuzetan užitak gledaocima. Grad je donedavno imao i svog predstavnika u Prvoj košarkaškoj ligi, ali besparica i nebriga najodgovornijih je dovela do rasula ovog kluba. Nešto slično još u vrijeme rata se desilo i sa rukometnim klubom. Da nije agilnoga sportskog radnika Hilme Bjelopoljaka, pitanje je šta bi bilo i sa odbojkaškim sportom.

Kakanj je u Bosni i Hercegovini ostao poznat po svojim junacima, herojima rada ovjekovječenim u rekordima iskopanih tona "crnog zlata", kako se u rudarskom žargonu naziva mrki ugalj. Ti heroji se danas, nažalost, malo spominju u gradu. A najsvjetlije razdoblje i grada i rudnika (pedesetete godine) proslavili su oni. To je - treba se sjetiti - vrijeme računanja ekonomskih dometa po iskopanim tonama uglja, kada je poznati rudar iz Breze Alija Sirotanović obarao svjetske rekorde. Tada su, rame uz rame, s njim bili kakanjski rudari: Edhem Škorić, Risto Mijatović, Šerif Pipo, Džemal Ramović, Pero Lukenda, Abid Hadžić, Marko Kalfić… Proslavili su oni tada grad i rudnik, ali danas nigdje ne stoje imena tih junaka rada, osim u muzeju.

Sjećam se kada je 1994. godine umro Edhem Škorić da je u gradu malo ko znao za tu tužnu vijest. Cijeneći doprinos koji je ovaj rudar-heroj dao, poslao sam BIH PRESS-u kraću vijest o njegovoj smrti koju su sutradan prenijeli elektronski mediji.

Grad je - osim rudara - odnjegovao i nekoliko poznatih nogometaša, jer je "Rudar" decenijama bio i ostao rasadnik izvrsnih nogometaša. I danas se pamte golovi Mehmeda Buze, Mate Gavrana, driblinzi Niaza i Senada Merdanovića, Demira, Perice, Nestorovića i bravurozne odbrane golmana Džafića, Dautbegovića, Župančića, Hasagića… Mnogi od njih su postali zvijezde tadašnjih prvoligaša, a neki su nastupali i u inozemnim timovima.
Još jedan kuriozitet iz novije povijesti ima grad na Zgošći: u njemu u ratnom periodu (1992-1995) nije bilo rata ni granata, ako se izuzme desetak dana sukoba Armije BiH i HVO-a u junu 1993. godine. Dok su drugi gradovi rušeni agresorskim granatama a njihovo stanovništvo proganjano i ubijano, Kakanj je ostao slobodna mirnodopska zona. Život se odvijao u skoro normalnim tokovima, pa je u njemu bilo milina živjeti. Mnogi su zato u njega navraćali kao što danas ljudi odlaze na odmor preko vikenda. Motel "Sretno" je neko vrijeme bio sjedište Generalštaba Armije BiH.

No, nastupanjem primirja, grad ponovo postaje ono što je bio i ranije - rudarsko mjesto u kome rudari žive svoj život, a proizvodnja uglja, cementa, drveta i električne energije postaje svakodnevnica. Spominje se u medijima jedino kada se u njemu desi nesreća, izbije kakva zarazna bolest i sl. Za njega se novinari ne zanimaju ni kada rudari Površinskog kopa ispune proizvodni plan prije roka ni kada "Rudar" uđe u play-off ili odbojkaši osvoje šampionsku titulu.

Prisjećajući se Kaknja kao rudarskog gradića iz minulih decenija, iz Zagreba, gdje danas obitava, književnik mlađe generacije Miljenko Jergović u decembru 2000. godine zabilježit će i ovo:
"U Kaknju ljeti, ispred malih prizemnica u rudarskoj koloniji, na štokrlama i šamrlama sjedili su starci i njihove male pogrbljene žene, pili su kafu iz fildžana koje su onda odlagali na drvene stolice, ponosni na ruže penjačice, iskašljavali su tu svoju starost i svih 40 rudarskih godina i čekali su nekoga koga bi mogli pozdravljati. U Kaknju s jeseni pola bi se grada ženilo i udavalo. Duž blatnjavih ulica tutnjala je i trubila sva kakanjska motorizacija s karanfilima, pravim i vještačkim, zataknutim na brisače…"

I danas su na tome mjestu koje opisuje ovaj poznati književnik djelimično ostaci tih kolonija, ali se pored njih dižu soliteri i lamele, ispred kojih za plastičnim stolovima i šarenim stolnjacima Kakanjci ispijaju pića pred "Pikijem", "Galerijom", "Italijom" i "Kalom". Dok oni mlađi, uz priču, služaju melodije Madone, Šer ili Dine Merlina, stariji se prisjećaju onoga vremena koje spominje Miljenko Jergović.

Kada danas navratim u rodni grad, zadovoljstvo mi je u predvečerje prošetati glavnom ulicom, kojoj zamijeniše ime, pa od Titove postade Zgošćanska, jer na njoj obično susrećem poznate i meni drage osobe. No njih je nakon završetka rata u BiH sve manje. Neki su se preselili u drugi bosanskohercegovački entitet još u ratu, drugi su razasuti po cijelom svijetu, a one što ostadoše u gradu mogu vidjeti jedino ako se o tome dogovorimo. Moji prijatelji Zvonko i Hrvoje nakon posla uživaju u kućnoj atmosferi, a Rešu i Aliju ponekad i susretnem, dok se Goraždanin Asim vratio u svoj zavičaj.

Kada sam nedavno Ibrahima Demira, jednog od direktora u rudniku, pitao ima li u ovom preduzeću ili, pak, gradu predratnih direktora Hrvata ili Srba, odgovorio mi je odrično. Nema nijednog, reče mi, jer se ti predratni direktori ne vraćaju u svoj grad.

Kasnije sam u razgovoru sa svojim kolegom Dervišom Kubatom saznao da je povratak Hrvata, pa i Srba, u posljednje vrijeme nešto intenziviran i sve ih je više u njihovim predratnim stanovima. Oko 2.000 ih se vratilo, veli on. U sela se ne vraćaju očekivanom dinamikom, pa su mnoge obnovljene kuće u Vukanovićima, Lipnici, Jukama i još nekim selima puste i prazne.

Od prošle godine u centru grada oglašava se zvonjavom i pravoslavna crkva, što je znak da se Srbi postepeno vraćaju. Rešad Prežić, pravnik u rudniku, priča mi da se oko stotinjak Srba vratilo, pa spominje svoje susjede: nogometaša Ranka i njegovog brata Slobodana, zatim vozača Vasu, pa penzionera Čelara, nastavnika Acu i druge.

Kad putnik namjernik dođe u Kakanj, primijetit će najveću investiciju - izgradnju islamskog centra ispred Doma kulture, sa pomalo neobičnom munarom. Preduzeće GMK završava vanjske radove na ovom objektu, čiji je kamen-temeljac položen još prije rata. Radovi su zbog besparice bili obustavljeni, ali je posljednje dvije godine poduzimljivi efendija Sulejman Čeliković, predsjednik građevinskog odbora, našao novac, pa se centar ubrzano gradi. Tako će Kakanj uskoro dobiti prvu gradsku džamiju, te će ona - uz pravoslavnu i katoličku crkvu - biti treći vjerski objekt u gradu. To će omogućiti da se Gradska kafana Doma kulture, u kojoj je danas smješten mesdžid, oslobodi i namjenski koristi. A hoće li u nju ponovo useliti jedan od prvih kakanjskih poduzetnika Ferid Neimarlija i njegova firma "Feniks" - vidjet ćemo.

Jedna od kakanjskih vrijednosti - i to prirodnih - termalna je voda koja izvire u Tičićima, selu udaljenom pet-šest kilometara od grada. Decenijama se u toj banji na dosta primitivan način liječe Kakanjci i drugi bolesnici oboljeli od kostobolje, neki i noseći termalnu vodu u buradima kući da se tamo banjaju. Da je ovo bogatstvo u nekoj drugoj općini, vjerujem da bi danas na tome mjestu izrastao banjski kompleks. U Kaknju se u posljednje vrijeme nešto i radi na tome projektu, ali besparica i tradicionalna neinventivnost nikako da budu savladane. Ako bi se, uz pomoć stranog ulagača, ideja gradnje banjsko-rekreativnog centra u Tičićima realizovala, Kakanj bi kao industrijski centar, uz kuluturno-historijske spomenike i lječilište, mogao postati i turističko mjesto.